SAOPŠTENJE ŽIRIJA PO KONKURSU „ZLATNO PERO“ Ljubljana 2018 Najbolji od najboljih

U okviru konkursa pod nazivom „ZLATNO PERO“, žiri pod vodstvom predsednice Silvane Aleksić, dana 13.05. 2018. godine, doneo je ODLUKU, nagrađenih

Glavne nagrade:

Nedeljko Žugić- Pale- Voljena žena.
Vera Ratkovac- Kalenderovci- Tada nismo znali.
Ivan Bojković- Obilić (KiM)- Noć.

Dodatno Zlatnom značkom nagrađujemo:

Rajka Milišić –Laktaši- Susret.
Milorad M. Šarović- Gacko- U tišini noći.
Nenad Simić- Derventa- Usud.

Organizator posebnim priznanjem Zlatna povelja sa medaljom, nagrađuje književnika Vladimira Babušin sa obala reke Volge iz Rusije za uspešnu saradnju i prevod pesama srpskih autora sa srpskog na ruski jezik.

Za pesmu godine žiri je izabrao pesmu Sine autorke Mirjane Lukić iz Frankfurta – Nemačka.

Za uspešno povezivanje pravoslavlja, tradicije i poezije žiri dodatno nagrađuje Poveljom uspešnosti i zlatnom medaljom Momira Vasiljević- Pale R. Srpska.

Cenjeni naši, tradicionalni međunarodni književni konkurs “ZLATNO PERO” Ljubljana 2018 okupio je 151 pesnička učesnika (od toga 27 nepotpunih prijava). Kandidata je bilo iz Nemačke, Crne gore, Srbije, BiH, Hrvatske, Rusije, Italije, Austrije i Makedonije.

Nagrada se sastoji od plaketa, priznanja,medalja, znački, diploma, zahvalnica i povelja SSDS ili USKS uz moguće i novčane iznose u koliko ih neko donira i to:

za postignuto prvo takmičarsko mesto moguća je novčana nagrada od bruto iznosa donacija 70% sa zlatnom plaketom ili medaljom, zahvalnicom i poveljom USKS uz takmičarsku lentu (peškir).
za postignuto drugo takmičarsko takmičarsko mesto moguća je novčana nagrada od bruto iznosa donacija 30% sa srbrnom plaketom ili medaljom, i poveljom USKS.
za postignuto treće takmičarsko mesto bronzana plaketa ili medalja, i povelja USKS.

Napomena: Nažalost, donacije su ovaj put izostale tako da se organizator potrudio da svojim skromnim priznanjima sam nagradi autore.

Nedeljko Žugić – Pale

Nedeljko Žugić, pjesnik, romansijer, izdavač, novinar, osnivač i producent Prve internet TV ”LJUDI GOVORE”, rođen je 20. januara 1952. godine u Olovu, gdje je završio osnovnu školu 1968, a srednju 1971, Višu socijalnu školu završio je 1978. i Visoku – socijalni rad 1982. u Sarajevu. Nadalje se školovao po pravilu “Koža je ogledalo mozga”, kao posvećenik i prosvjetljenik istine, što će naknadno objaviti (opečaćeno djelima)…

Živio je od 1968. do 1995. godine u Sarajevu, od 1995 do 2000 godine u Sokocu, a od 2000 godine na Palama. Objavio je:

“Samoubica objašnjava svoj slučaj” (roman);
“Baštinski dar” (poezija),;
“Uzlazno padanje” (drama);
“Molitva za mrtve” (poezija);
“Zbogom Sarajevo” (poezija);
“Romanijski soneti” (poezija),;
“Ona koje ima” (poezija);
“Ode, a da nije poginuo” (poetsko-filozofska drama);
“Pjevljive priče” (poezija za djecu);
“Očevim jezikom” (poezija);
“Viđenje unaprijed – život na brisanom prostoru” (dokumentarna hronologija);
“Izabrane pjesme” (poezija;
“Roman o Ivani” (roman);
“Sjenke” (roman);
“Pjesnici u đačkom kolu” (izbor poezije pjesnika sarajevsko-romanijsko-drinske regije za djecu);
“Jezikom duše” (roman);
”Serbica ramonda ili medij koji piše” (roman).

Voljena žena

Voljena žena je kao buđenje
u rasadniku svjetlosti,
kao bistro nebo poslije kiše.

Sve druge su kao nepomenice u gatanju.

Miriše kao opojno bilje i smola zavičaja.

U njoj žive nekazane riječi,
svjetlost nezaborava…

Ako je ranite, u njoj plaču nerođena djeca.
U njoj teku vode koje umivaju
čistu dušu voljenog.

Ima ključeve sretne kuće
čije misli koračaju u košulji jezika
koja ne gubi sjaj.

Samo ona može da kaže: ‘‘Budi moj dan’’!

Bez nje si odbačeno dijete koje vidi pakao.

Ona i voda nemaju sjenke.

Svježa je kao jutarnja rosa,
a lijepa kao svitanje zore iznad planinskog vrha.
U svakoj pori kože su oči koje gledaju.

Raste kad si tu,
rađaju je zore u prostore.

Bez nje život je u debeloj sjenki oraha,
vodu piješ sa uvora a ne sa izvora.

Sa njom uzbudi se priroda,
jer je velika kao nada,
sretna što sluša glas voljenog.

Otkriva tajne sa kojima si svemoćan.

Njen duh čita sve što pomisliš.

Izvor je neumirućih trenutaka,
kao osvještala voda.

Uz nju duša pjeva!

Ne priča život, već ga živi.

Uvijek novo rađa
kao zrno koje raste iz ljubavi.

Nedeljko Žugić

Vera Koropkin – Ratkovac – Derventa

Vera Koropkin Ratkovac je rođena u Banjoj Luci 1959.godine. Ima objavljene dvije zbirke pjesama: KAP ROSE NA DLANU i U VJEČNOSTI, te pripremljenu zbirku pjesama za djecu DžEP PUN RADOSTI. Član je SKK Vihor u Derventi gdje i živi i stvara.

Tada nismo znali

Tada nismo znali šta to znači ljubav
sve dok si čekala nas na pragu kuće,
sa sjetom na licu i prepuna strepnje
stajala kraj plota u samo svanuće.

Čekala si djecu da se kući vrate
i praveći obrok gutala si suze.
Gledajući često ka blatnjavom putu
brisala si oči krajem stare bluze.

Ne znadosmo, mila, s koliko ljubavi
ispečen je svaki uštipak bez kvasa,
a odosmo radosno svako svojim putem
kako ko poraste i kako ko stasa.

Ne vidjesmo tada u plavome oku
prikrivene suze ko bisere čiste.
Sada kad čekamo i mi svoju djecu
shvatile smo da smo kao i ti iste.

Više nas ne čekaš, odavno te nema.
Da mi te je vidjeti sada dala sve bih
dok ispraćam svoje sokoliće mile
i dok čekam, majko, da dođem ja tebi.

Vera Koropkin Ratkovac

Ivan Bojković – Obilić

Ivan Bojković rođen 20.05.1989 u Prištini, po struci lekar. Završio je medicinski fakultet u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Posle završenog fakulteta ne zaboravlja dugo očekivanu želju za pisanjem i počinje aktivnije da se bavi pisanjem poezije i proze. Živi na Kosovu i Metohiji.

Noć

Navraćaš noćima u mojim mislima,
srce mi prožimaš, bez reči osvajaš.
Dolaziš redovno, tiho, nejasno, sneno,
sve radiš polako, srce mi nejako.

Čekam je drago mi, što opet mi dolazi,
i sreća zapazi, sve sem nje prolazi.
Tako krotko kroči, nema mi pomoći,
bez snova mi noći, samo njene imam oči.

Kud se dadoše sni, što me ne ostaviš ti,
da k’o i svi spavam, da k’o i svi sanjam.
Moj si noćni vetar, nepresušni pehar,
ne, ne bih da lažem, lepo je, ne kažem…

Ivan Bojković

Dodatnom Zlatnom značkom nagrađujemo:

Rajka Milišić – Laktaši

Rajka Milišić je rođena 12.marta 1997. Godine u Banjoj Luci. Studira političe nauke, piše poeziju i prozu. Pesme i priče su joj objavljene u više zajedničkih antologija i časopisa. Dobitnica je Zlatne povelje za ukupno stvaralaštvo. Iza sebe ima knjigu priča »Ako sutra ne postoji, javi mi da znam«.

Susret

Srešćemo se nekad na istome putu,
zamišljen i ćutljiv zastaćeš pred mene.
I suze svoje sakrićeš u kaputu,
kad moje tijelo od tvoga krene.

Srešćemo se i reći istoga časa
pogledima dugim dvije- tri riječi.
Od kojih ćemo umirati bez glasa,
i ništa naš krah neće da spriječi.

Gledaćemo tupo tad jedno u drugo,
dodirima našim ispisati priču.
I smijati se i plakati dugo,
i htjeti dane koji nas se tiču.

Činiće se kratko, a vječan će biti
naš poslednji susret od dva- tri minuta.
Da l’ prave ljubavi moraju mrijeti,
ili ih čeka susret od bezbroj puta?

Rajka Milišić

Milorad M. Šarović – Gacko

Milorad M. Šarović je rođen u selu Pržine, opština Gacko u Visokoj Hercegovini 18.06.1961. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu a studirao u Sarajevu i stekao zvanje Nastavnik Srpskog jezika i književnosti. Učestvovao u Otadžbinskom ratu 1992-1995. godine. 1999. godine objavio epsku zbirku poezije „Glave izabrane“. 2015. godine objavio Srpsku epsko-lirsku trilogiju „Život je paukova mreža“. Pisac velikog broja epitafa i preko 60 nekrologa. Srpski narodni guslar sa snimljenom poemom „Odbrana srpskog Sarajeva“.

Prepjevao i snimio uz gusle poemu „Srpsko srce Jovanovo“. Pjesme objavljivao u zbornicima i časopisima.

Član je Udruženja književnika, pjesnika i umjetnika Srba iz Crne Gore i rasijanja „Gorska vila“ kao i Udruženja Radnik Pjesnik u Tuđini-Štutgart.

Otac četvoro djece.

Živi i radi u Beogradu.

U tišini noći

Kad utihnu zvuci širokih ulica
Zatrepere noćna svjetla velegrada
Kad u tami bljesnu oči noćnih ptica
Na nebeskom tronu kad mjesec zavlada

Kad se dnevna svjetlost pretoči u tminu
Prestane jurnjava, gužva i galama
Kad svježina noći potisne vrelinu
I noćni nemiri vaskrsnu u nama

Kad se sve utiša i kad krenu snovi
Na jastuku mekom od vune i svile
Prije nego što se ukaže dan novi
Njene snene oči uz moje su bile

Vrele usne njene na stotine puta
U poljupcu strasnom s mojim se sastaše
Njena meka kosa pala razasuta
A noć bješe kratka za sve želje naše!

Milorad M.Šarović

Nenad Simić – Derventa

Nenad Simić, je rođen 30.08.1981. godine u Derventi. Student je na Visokoj poslovno tehničkoj školi Doboj- smjer poslovna ekonomija. Osnivač je i vlasnik regionalnog lista Posavske novosti, 2006. godine, i to vlastitim ulaganjem, sa sjedištem u Derventi. Od 2010. Godine u funkciji je regionalni portal Posavske novosti, čiji je urednik i vlasnik. Jedan od osnivača i prvi predsjednik Udruženja dopisnika i novinara opštine Derventa. Aktuelni predsjednik Srpskog književnog kluba „Vihor“Derventa. Do sada ima objavljenu jednu zbirku pjesama pod nazivom „Svagda“, koja je štampana 2012. godine. Zastupljen je u nekoliko zajedničkih zbornika pjesnika u RS, BiH, Srbiji. Dobitnik je više povelja i zahvalnica za učešće na kulturnim manifestacijama i zastupljenosti u zbornicima, koji se tim povodom štampaju. Novinski tekstovi objavljivani su u mnogim sedmičnim i dnevnim novinama, revijama na prostoru sadašnje BiH i eks Jugoslavije. Živi i radi u Derventi.

Usud

Vidiš li sjaj voštanice
usud da ti da,
Da hrabrost svo zlo nadjača.

Čuješ li plač, hlade li te suze?
Osjećaš li daljinu što šalje ti zov?

Bojiš li se ugažene staze,
koraka slavnih, odluka važnih i djela hrabrih!

Bojiš li se danas?

Osjećaš li miris baruta koji prekri zelena polja,
kamenu zemlju?

Čuješ li zvona što na sabiranje zovu?

Tijela nevinih duša kvase za čitav rod,
hoćeš li nebom ili zemljom doći?

Vidiš li sjaj usuda što poruku šalje?
Vidiš li sjaj predaka jer svoj si izgubio?

Nenad Simić

Vladimir Babošin – Uljanovsk

Rođen 13.09.1958. g. na obalama reke Volge, u selu Ruska Bektjaška Sengilejevskog okruga Uljanovske oblasti. Diplomirao Uljanovsku vojnu školu za komunikacije, Vojnu akademiju za komunikacije imenu S. M. Budennogo u Leningradu, pukovnik rezerve, dr tehničkih nauka, docent. Vanredni profesor Informatike i matematike u Sankt Peterburgu Vojnog instituta Vojnika Nacionalne Garde Ruske Federacije. Počasni radist Ruske Federacije, član-dopisnik Arktika Akademije nauka, član-dopisnik Petrovske Akademije nauka i umetnosti, Ima više od 80 naučnih publikacija. Pesnik i prevodilac (nemački, srpski), Predsednik udruženja pesnika “Novi pogled”, predsednik urednik almanaha “Novi izgled”. Publikacije: novine MO “Palati okrug”, almanaha: “Svež pogled”, Sankt-Peterburg, “Pet elemenata” (Donjeck, 2016), “Carsko seljskie sveske”, g. Puškin, “Kulturni mozaik” (Srbija, 2017), “Suština poetike”, (Srbija, 2017), “Ljudi govore”, (Toronto, Kanada, 2017), “Bdenje” (Srbija, 2017).

Осенние мелодии

Березки в желтых пелеринках
С осенним ветром говорят
В дорожных лужах стаи льдинок
Стаккато утренним звенят.
А дождь, стуча по стылым крышам
Свою мелодию ведет
В его поспешном ритме слышно –
Будь начеку, зима придет…
Природа ждет зимы явленья,
Ноябрь порой бывает крут,
Хандры осенней настроенья
В жизнь повседневную войдут…
Но если вертится Земля,
Весна прийдетопять,как прежде
И в мелкой мороси дождя
Звучит адажио надежды.

Vladimir Babošin, prevod na ruski.

Zvuci jeseni

Jesenje impresije
U žutom plaštu breze sve
S jesenjim vetrom reč razgone,
Na putu se barice lede,
Stakato ritmom zvona zvone.
Kiša po krovu dobuje,
Melodija sva je umorna –
Kapima što led ih kuje.
Osećam – zima će sumorna,
Il’ puna prirodnih čari.
Novembar ume biti hladan
I setom boji sve stvari –
Život običan i dosadan.
Ali – ako se Zemlja okreće,
Ponovo će sitne kiše

Mirjana Lukić – Frankfurt

Mirjana Ćalić-Lukić rođena je 26. februara 1970. god. u Bosanskom Grahovu. Živi i stvara u Frankfurtu na Majni-Njemačka. Do sada je objavila četiri samostalne zbirke pesama -U ime ljubavi-, – Na zgarištu uspomena- , -Čekajući proljeće i –U pramenu crne kose- a neke od pjesama i u dva izdanja zbornika Poezija SCG, u zborniku Koraci – putem kulture u novi milenijum – Hilden, u Zborniku Garavi Sokak, Inđija 2011, Antologija ZAVEŠTANjA 2005-2014, ZAVEŠTANjA 2014,2015, 2016 i 2017, Oda životu 2014 god. kao i u mnogim drugim zajedničkim izdanjima, a neke od pesama su prevedene na njemački jezik. Zastupljena je u Leksikonu –Srpski pisci u rasejanju 1914-2014. Dobitnik je srebrnog Orfeja za pjesmu „Na zgarištu uspomena“, na tradicionalnim, majskim susretima pisaca dijaspore 2010. god. u Frankfurtu na Majni, bronzanog Orfeja za pjesmu „Trešnjo moja“ na istoimenim susretima 2012. god., Zlatne Lire za pjesmu „Prije nego to bude zauvijek“ na Majskim susretima pisaca u rasejanju 2015.god, Zlatne Lire za pjesmu “ Krst života” 2017 god. na istoimenim susretima takođe u Frankfurtu na Majni, Zlatne značke, u kategoriji-pjesma godine-, za pjesmu -Nije pošteno- na manifestaciji Veseli dani srpske dijaspore u Sloveniji 2017 g. kao i srebrne plakete za knjigu poezije -Čekajući proleće- na istoimenoj manifestaciji takođe u Ljubljani 2017g.

Sine

Parče raja u korov obrelo
i otkinuta grana nikla iz kamena,
prosutim laticama zagrlila čežnju
toplo i nježno kao molitvu na usnama.

Al’ nije taj kamen, kamen samo,
ni ta zemlja obična crnica,
na njoj su otisci stopala tvojih
i doline suza sam majčinog lica.

Tamo, ostao je miris lipe,
trešnjin cvijet po obroncima snova,
ugašena svijeća lojanica,
krv i znoj tvojih pradjedova.

Majka te učila obrazu čistom,
vječnoj ljubavi, nadi i vjeri,
oprostu kad nepravda zaboli do kosti
i kad se duša od tijela dijeli.

Breme života teret je težak
prolazno sve, bogatstvo i blago.
Sačuvaj nevinost iskrene duše
i ono sve što ti Bogom dato.

Čuvaj Krsnu Slavu, ljubi blišnjeg svoga,
i naš uveli cvijet, i miris hladne mahovine.
U trenu, na dlan stane cijeli svijet
a jedna je, samo, djedovina, sine.

Mirjana Lukić

Momir Vasiljević – Pale

Rođen je 11. marta 1955. godine u selu Prvanj, opština Čajniče, od oca Radomira i majke Jele rođ. Mićević. Četiri razreda osnovne škole završio je u Bučkovićima, a od petog do osmog razreda pohađa školu u Vogošći. Bogosloviju Svetog Save u Beogradu završio je 1975. godine. Poslije regulisanja vojne obaveze, stupio je u brak sa Mirom Komlenović. Rukopoložen je u čin đakona 28. avgusta 1977. godine u hramu Uspenija Presvete Bogorodice u Čajniču, od Mitropolita Vladislava. Postavljen je za parohijskog đakona pri hramu Svetog Preobraženja u Novom Sarajevu i sekretara-blagajnika pri crkvenoj opštini Stare sarajevske crkve. U čin sveštenika rukopoložen je 19. avgusta 1979. godine u hramu Preobraženja Gospodnjeg u Novom Sarajevu i postavljen je na prvu parohiju blažujsku pri hramu Svetog Save u Blažuju. Po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, sa svojim parohijanima morao je da napusti Ilidžu, pa je postavljen za trećeg paroha glasinačko-košutičkog u Sokocu i službenika Eparhijskog Upravnog Odbora. U čin protojereja proizveden je na Vidovdan, 28. juna 1997. godine, a za arhijerejskog namjesnika sarajevskog imenovan je 15. avgusta 1999. godine. Po dolasku na Pale odpočeo je sa bratsvom dogradnju kapele uz hram Uspenja Presvete Bogorodice u Palama. Povodom stogodišnjice hrama objavio je knjigu Stotinu godina hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Palama. Takođe je objavio i kratki Životopis Mitropolita Georgija Nikolajevića. Upravo na stogodišnjicu hrama u Palama počela je izgradnja novog Sabornog hrama posvećenog Saboru Svetog Arhanđela Gavrila. Objavio je zbirku pjesama SUZE POKAJNICE. Episkop G. Grigorije odlikovao je protojereja – stavrofora Momira Vasiljevića srebrnom plaketom Sv. sveštenomučenika Petra dabrobosanskog dana 1. avgusta 2015. godine.

Badnjak
Osvanulo Badnje jutro,
U badnjake da se ide
Sveto drvo da se sječe,
Pravi Srbi da se vide.
Otac sinu, djed unuku,
Dubok snijeg dokle gaze,
Zavještaće i poruku,
U badnjake kad odlaze.
Hladno jutro, zima steže,
Pokrivač se snježni bjeli,
U grudima ljubav žeže,
Do badnjaka već su stigli,
Skroz rumeni i veseli,
Pomozi Bog moj badnjače,
Sveto drvo dok pozdravlja,
Najprije stariji viče,
Mlađi isto to ponavlja,
Dok se mole Očenašom,
Žitom badnjak dok prskaju,
Ponose se vjerom našom,
Prvu trijesku osjecaju,
Sa badnjakom na ramenu,
Svojoj kući smjelo hode,
Tvrdom vjerom u kamenu,
Običaje da provode.

Momir Vasiljević