Prolaze vekovi – U kom srednjovekovlju želiš da živiš?

Pripremio: dr. sci. Saša Gajić

Sintagma „neomedievalizam“ ne tiče se samo primećivanja pojave da se svet u kojem živimo „vraća u srednji vek“ – da propada, „regresira“ i tone u iracionalnosti i verski fanatizam – već na čitav niz političkih i kulturnih fenomena koji ukazuju da se društvo 21. veka već značajno razlikuje i, što je važnije, sve više razvija u pravcima kojima su posve strane tendencije do nedavno tipične za moderno razdoblje.

Termin sve češće koriste istoričari, sociolozi kulture i teoretičari međunarodnih odnosa, i to za više stvari: jedni – da bi kritički preispitali nasleđe stvarnog srednjeg veka, odnosno opovrgli predrasude prosvetiteljske epohe koji su joj isključivo spočitavali neznanje i stagnaciju nasuprot njenim uočenim, razvojnim procesima koji su primetni kroz vekove; drugi – da bi kroz otkrivanje analogija sa savremenim procesima lakše i preciznije uočili savremena kulturno-istorijska stremljenja. Fenomen „neomedievalizma“ (ili „novog-srednjovekovlja“) u savremenoj društvenoj teoriji i kulturologiji prvi je popularizovao Umberto Eko u eseju „Sanjati u Srednjem veku“ (1973). On je, bacajući letimičan pogled na ondašnju pop-kulturu, uočio pravu lavinu pseudo-srednjevekovne petparačke (pulp) produkcije na pola puta između naci-nostalgije, odnosno „fascinantnog fašizma“[1] i okultizma, iliti, zbirno gledajući, raznih „nju ejdž“ fenomena „sekundarne religioznosti“(Špengler) koji sa nostalgijom[2] upiru oči u nasleđe srednjeg veka i koriste ga radi postmoderne reciklaže. Eko nije bio iznenađen interesovanjima za Srednji vek, budući da je bio uverenja kako su sve teme i svi problemi zapadne civilizacije nastale ili se pojavile baš u srednjevekovlju: moderni jezici, moderne države sa svojim aparatom i vojno-policijskom silom, trgovački centri, banke i kapitalističko privređivanje. U ovo nasleđe srednjevekovlja spadaju i sporovi između svetovne i duhovne vlasti, zatim jeretičko-ideološko žigosanje svakog odstupanja od racionalno definisanog sistema mišljenja proglašenog za definitivnu istinu, kao i klasni sukobi između bogatih i siromašnih, transformacija privređivanja i tržišta rada kroz tehnološku inovaciju i slično…. „Novo srednjevekovlje“ u savremnoj nauci Pojava žudnje za srednjovekovljem nije predstavljala novost koju je sedamdesetih godina prošlog veka prvi primetio pronicljivi i cinični italijanski intelektualac: nostalgični motivi želje za povratkom u „viteški i duhovni“ srednji vek u zapadnoj kulturi (i ne samo njoj) periodično su se javljali u kriznim razdobljima prepunim razočaranja u posledice modernosti. Tako je, recimo, sa romantičarskom reakcijom na revolucionarne ishode prosvetiteljstva došlo do svojevrsnog ponovnog interesovanja za katolički srednjovekovlje na kontinentu i, naročito, u Engleskoj. „Gotski rivajvl“ u arhitekturi (čiji je najreprezentativnije zdanje upravo britanski Parlament u Londonu), estetski senzibilitet Augistusa Pugina, potom prefafaeliti koji su se u umetničkom izrazu vraćali uzorima srednjovekovne i ranorenesanse („one pre Rafaela“) čistoće i jednostavnosti. Sledeća ostrvska manifestacija nostalgije za srednjevekovljem javila se kao „oksfordski pokret“ koja je imala veliki uticaj na jedan drugi široki kulturni pokret – „Katoličku kulturnu obnovu“. Period međuratne Velike krize i pokušaji čitave plejade relevantnih autora da, kroz različite stilove i postupke, pruže moguće odgovore na izazove modernosti čitav jedan njen pravac odveo je u pravcu „neomedivalističke žudnje. Ovo je bilo najizraženije na „istočnom krilu“ modernih dešavanja, u okviru „ruske religiozne renesanse“ (Rozanov, Mereškovski, Berđajev, Bulgakov …) na početku XX veka, kada je misao o krizi modernog sveta kreirala ideju njenog prevladavanja i prelaska modernog, sekularizovanog industrijskog sveta u nešto što je, tu i tamo, nazivano „novim srednjevekovljem“. Govoreći o ruskom kulturno-istorijskom tipu i „pravoslavlju Dostojevkog“ pred kojim je, navodno, novi uzlazni civilizacijski ciklus, ove ideje je razvijao Špengler u „Propasti zapada“[3]. Špenglerove ideje (ili one njegovog ruskog preteče, Danilevskog) sledila je brojna ruska bela emigracija koja se, nakon Oktobarske revolucije, nastanila u skoro svim evropskim metropolama. Mešajući svoje, često naivne, utopističko–eshatološke vizije sa osobenim poimanjem hrišćanskih ideala na ovu temu je svoje ponajbolje stranice napisao autor spisa „Novo srednjovekovlje“, religozni egzistencijalista Nikolaj Berđajev. Za Berđajeva je prva polovina XX veka bila period prelaska „iz epohe dana u epohu noći“, „put razaranja starog i neprimetnog slaganja novog, a koje se rešava „realnom silom“[4]. Preteču „novog srednjovekovlja“ Berđajev je video u dekadenciji koja je dovela do krvave borbe između nacija, klasa i pojedinaca, nakon kojih će malo toga ostati od starog, modernog društva[5]. Reference između sadašnjosti i srednjevekovlja daju značajne rezultate u savremenoj društvenoj nauci i to na dva načina koje je, takođe, uočio Umberto Eko: prvi, kroz otkrivanje sugestivnih sličnosti i analogija koje se ukazuju komparativnim proučavanjem „onoga nekad“ i „ovoga sad“; i drugi, koji upoređivanjem pronalazi „simetrične suprotnosti“. Primeri prvog pristupa predstavljaju otkrivanja sličnosti između imperijalne, vrhovne vlasti Istočnog rimskog carstva (Vizantije) ili Svetog rimskog carstva na Zapadu koji je nadilazilo lokalne, etničke i jezičke razlike sa savremenim nadržavnima tvorevinama ili, recimo, ranosrednjovekovno širenje varvara koji su, sa svojim običajima i načinom života, postupno prodirali na prostor romanizovanih naroda postustale imperije i njene helensko-rimske kulture sa savremenim slabljenjem liberalizma i „vertikalnom invazijom varvara“, uključujući tu i klasno izopštene, društveno neintegrisane a brojčano sve jače getoizirane pripadnike nemodernih, nezapadnih kultura. Tako savremeni gradovi puni imigranata postaju fragmentirani i klanovski struktuirani u geta – zatvorena, utvrđena mesta gde vladaju surovi običajni odnosi i hijerarhija sile. Primeri drugog slučaja vezanog za „simetrične suprotnosti“ između srednjevekovlja i sadašnjice pronalaze se npr. u procesima nekadašnje depopulacije koja je bila posledica gladi i siromaštva, dok se postmoderni demografski pad na Zapadu odvija u uslovima bogatstva i prezasićenosti svih vrsta; ili – dok je ranosrednjevekvovna tehnološka stagnacija doprinosila opštedruštvenoj paralizi, savremene tehnološke inovacije u mnogim segmentima umesto da pospeše kvalitativni razvoj čine u stvari potpuno suprotno – one povećavaju haotičnost i društvenu disfunkcionalnost[6]…

Ove vrste analoških referenci vrlo su uputne u savremenim naukama: u ekonomiji i društvenoj teoriji, u nauci o međunarodnim odnosima i filozofiji. Pitirim Sorokin, jedan od velikana moderne sociologije, svoju teoriju društvene i kulturne dinamike koja se kreće između ideacionih, idealističkih i čulnih oblika obličio je ponajviše pozivajući se na sličnosti i suprotnosti predmodernog srednjevekovlja i modernog društva.[7] Istoričar Tojbni svoje civilizacijske cikluse i analogije razvija upravo povezujući po sličnosti dekadentno poznoantičko i ranosrednjevekovno razdoblje sa savremenom (post)modernom[8]. Sličnosti između savremenog multicentričnog i srednjevekovnog, predmodernog međunarodnog poretka uočavaju brojni stručnjaci za međunarodne odnose. Prvi i najznačajniji među njima, Hedli Bul[9] posmatra evoluciju međunarodnog sistema u kome se ponova javlja „preklapanje autoriteta i umnoženih lojalnosti“[10] u kontesktu ideal-tipskog modela univerzalne političke zajednice kojoj kao očigledan uzor stoje koncepti preklapajuće vlasti i višestruke hijerarhijske potčinjenosti evropskog srednjeg veka. Proučavajući ove odnose, Bul zaključuje kako sadašnje nadmetanja oko plena suverenosti koga vode umnoženi savremeni akteri međunarodnog živata, i oni odozgo – nadnacionalni, i oni odozdo – regionala, lokalna ili nevladina udruženja, neodoljivo podsećaju na srednji vek. Ako svima pomenutima pridodamo zagovornike novih momenata u ekonomiji, gde se pojavljuju učenja koji se zalažu za njeno podvgravanje moralu i posmatranju poslovanja kao etičke discipline, uključujući tu i utilitarnu dugoročnu isplativost morala koji zagovara škola korporativne društvene odgovornosti) kao i „neomedivalističke momente“ virtuelne, digitale ekonomije što premošćava modernu teritorijalnost i državne suverenitete[11]; zatim, u sociologiji – gde se uočava značaj obnove masovnih verovanja, ili u filozofiji – gde se postmoderni agnosticizam i relativizacija ponovo opovrgava pozivanjem na logiku i opšte, univerzalne koncepte koji poseduje neoborive epistemološke i ontološke oslonce, zaključićemo da su „novosrednjovekovni“ motivi u savremenom trenutku u usponu. Kultura savremenog „neomedievalizma“ Momenti „neomedivalizma“, ipak, su pristuniji i uticajniji u savremenoj masovnoj kulturi nego i nauci i filozofiji: moglo bi se čak tvrditi da su oni na pragu da postanu i „relativno većinski“ u ukupnoj kulturnoj produkciji današnjice i po obimu i po dubini uticaja. Dovoljan je samo letimičan pogled na masovnu kulturu pa da se u to trenutno uverimo.

Od literarnog i filmskog trijumfa Tolkinovog „Gospodara prstenova“ i Roulingovog „Harija Potera“ u raznim pop-kulturnim izrazima trajno su ustoličeni „neomedievalistički“ motivi na uticajna mesta masovne produkcije. Tome je je prethodio čitav pisani žanr „visoke fantastike“ (epske fantastike) koji je nastao na tragu Tolkinovog opusa, i koji je, krećući se između klasične naučne fantastike i „,mača i magije“ (počev od Herbertove „Dine“ i „Zemljomorja“ Ursule le Guin) stvorio niz popularnih serijala koji obiluju bazičnim motivima „neomedievalizma“. Spomenućemo sam one najvažnije: „Točak vremena“, Martinovu „Pesmu leda i vatre“, Kingovu „Mračnu kulu“, Pračetov „Disksvet“, zatim „Hronike Narnije“, „Bogove Pegane“ itd… Neki od njih su, poput „Hronika Narnije“ ili „Igre prestola“ (prvog dela ciklusa „Pesme leda i vatre“), doživele spektakularne filmske, odnosno televizijske adaptacije. Njihovi žanrovski prethodnici su filmovi „Vilou“, „Zmajoubica“, „Zmajevo srce“, zatim serijali filmova „Hajlender“ i „Konan Varvarin“ (ekranizacija kultnog stripa „mača i magije“) te njegovi epigoni iz filmske b –produkcije: „Krul“, „Gospodar zveri“ itd… Preteče filmskog „neomedievalizma“ lako se daju uočiti u najpopularnijim sf-sagama na velikom platnu, poput „Zvezdanih ratova“: oni su primetni u slikovitom izledu Darta Vedera kao tipskog zlog „Crnog viteza“, u korišćenju laserskih mačeva i opisima džedaja koji nedvosmisleno oživljavaju predstave o tajnim posvećenicima srednjevekovnih viteških redova. Isti motivi, mada u manjem obimu, prisutni su i u postapokaliptičnim filmovima o Pobesnelom Maksu, ili u Kostnerovom „Vodenom svetu“. Svakako, tu su i brojne ekranizacije klasičnih srednjevekovnih mitova i istorijskih zbivanja – „Ekskalibur“ (1980), „Kralj Artur“(2004), serije „Kamelot“ (2011) i „Stubovi zemlje“ (2010), Ridli Skotovi filmovi „Nebesko kraljevstvo“ (2005) i „Robin Hud“(2010), kao i uticaji „neomedievalističkih“ motiva u drugim filmskim žanrovima (komedije „Crni vitez“ (2001), „Posetioci“ (1993), animirani filmski serijal Šrek (2001-2005)… „Neomedievalizam“ u masovnoj kulturi, pored literature, filma i stripa, pristutan je i u kao „neomedievalistički“ žanr u okviru popularne muzičke produkcije. Odlikuje ga ukrštanje srednjevekovnog muzičkog nasleđa i arhaičnih muzičkih motiva, generalno gledajući, sa savremenim muzičkim izrazima. „Ukrštanje“ (crossover) je primetno i pri upotrebi drevnih, retkih instrumenata sa njihovim savremenim pop i rok naslednicima, koja se beleži korišćenjem najsavremenije tehnike snimanja i produkcije zvuka. Rodonačelnikom „neomedievalističke“ muzike smatra se nemačka folk grupa „Ougenweide“ iz sedamdesetih godina prošlog veka koja je oživljavala nasleđe nemačkih srednjevekovnih minezengera. Britanska simfo-rok grupa „Džetro Tal“ često je koristila pasaže inspirisane ostrvskom srednjovekovnom narodnom muzikom, što su u sledećoj deceniji redovno činiči gotik rok grupe, od kojih su neke poput asutralijskog benda „Ded ken dens“ (Dead Can Dance) ili nemačke grupe „Korvus Koraks“ (Corvus Corax) sve dublje koračale u nasleđe srednjevekovnih muzičkih izraza. Ipak, motivi koji invociraju „novo srednjevekovlje“ u savremenoj masovnoj kulturi naprisutniji su – i daleko najuticajniji – u svetu virtualne stvarnosti, u visokoprofitnim video igrama. Kao i u literaturi i filmu, po čijim su predložcima inicijalno i nastajale igre na personalnim račinarima, „neomediavelistički“ motivi su se prvo pojavili u igrama u tipičnom sf maniru i onim sa istorijskom pozadinom, da bi zatim praktično ovladali celim žanrovima, vrstama igara na PC-ju. Prva pojavljivanje motiva „novog srednjevekovlja“ pronalaze se u igrama iz 80-tih godina: „Bards Tale“, „Might and Magic“, „Kings Quest“…. Slede im grafički kvalitetnije 2D izometrijske (iz fiksirane perspektive) igre poput „Baldur`s Gate“ i „Ultima“, a zatim i prve 2D sa više umreženih igrača kao što su „Diablo i „Lineage: The Blood Pledge“. Za prvu pravu 3D multiplejer RPG igru smatra se „Meridian 59“[12].

„Neomedievalizam“ bukvalno „caruje“ u MMORPG (Massively Multiplayer Online Role-Playing Game) video igrama, visoko sofisticiranom žanru u kome igrači upravljaju akcijama virtuelnih karaktera smeštenim u fantastični, virtuelni svet.“Ultima Online-ova “Britania,” Everquest-ova “Norrath” i Asheron’s Call-ova “Derreth” su glavni prostor naše nove 21. vekovne verzije „neomedievalizma“. Raspon istorijskih i kulturnih uticaja na mizanscen fantastičnih igara uključuje široki amalgam keltskih motiva, gotike, srednjevekovlja i renesanse kombinovane sa dubokom predanošću vagnerijanskim, tolkinovskim, kamelotskim i D&D (Dungeons and Dragons) istovetnostima.“[13] MMORPG igre se razlikuju od običnih RPG ne samo po tome što ove druge igra jedan, ili mali broj igrača, već i po tome što se virtuelni svet (kojim upravlja i koga „update”-uje izdavač softvera) širi i razvija paralelno sa razvojem karaktera, čak u periodima dok je igrač odsutan, odnosno „van mreže“. Tematski, igre su bazirane na klasičnim sižeima fantastičnog žanra, neretko pomešanim sa sf i krimi elementima koji se u narativu vrte oko avanturističkih potraga, sukoba sa čudovištima ili traženjem blaga, dok razvijanje „karaktera“ kojim rukovodi igrač, odnosno poboljšanje njegovih sposobnosti i iskustva, takođe predstavlja nužni momenat u razvoju igre. Među najznačajnije „neomedievalističke“ MMORPG igre spadaju „Neverwinter Nights“, „Lord of Rings“, „RuneScape“, „Dungeon Siege“, „Shadowbane“, „Rift“ i svakako najpopularnija među njima – “World of Warcraft“. Savremene tendenicije Pojedini među savremenim teoretičarima što slede Bodrijarovu teoriju simulakruma, poput Kevina i Brenta Moberlija, spremi su da ustvrde kako „neomedievalizam ultimativno deluje kao mašina za odvraćanje, podešena da podmladi fikciju o stvarnosti na suprotnom taboru“[14], odnosno da ukažu na diskurzivne momente „neomedievalističkih“ simulakruma u svetu kulture. Prema njima, psihološku potrebu za „novim srednjevekovljem“ kao „svetom vere, viteštva i duhovnih ideala“ uz pomoć kojih se kvalitativno struktuiraju društveni, ili, bolje rečeno, svi međuljudski odnosi, kulturni artifakti „neomedievalizma“ kompenzuju njihovom izborom i konzumacijom unutar ponude „korporativne nostalgije“ savremene masovne kulture[15]. Ovo je najočiglednije u slučaju MMORPG „novog srednjevekovlja“ kao potpuno druge, virtuelne i alternativne realnosti pripadanjem kojoj se, kao preduslov, potpuno odseca od postojećeg životnog okruženja (subjektivno-objektivne stvarnosti) zarad psiholoških kompenzacija usled involviranja u fantastičnu 3D grafičku simulaciju. Dok u svetu kulture artefakti „neomedievalizma“ vrše istovremeno psihološko zadovoljavanje i preoblikovanje subjektivno-vrednosne dimenzije postmodernih individua, stvarni društveni procesi u kojima zaista izostaju „novosrednjovekovni ideali“ zbog kojih je prvobitno i došlo do njihove filozofske i teorijske eksplikacije – „vere, viteštva i duhovnosti“ poprimaju sve više obeležja hijerarhijskog „neomedievalističkog“ poretka, odnosno sveta u kome su postupno ali temeljno isčezli gotovo svi dotadašnji moderni vidovi postojanja i organizovanja društvene stvarnosti i odnosa unutar nje. Ne radi se samo o detoritorijalizaciji „klasičnih“, vestfalskih i modernih nacionalnih država, o padanju njihovih protekcionističkih trgovinskih i monetarnih barijera pred međunarodnim franšizama i finansijskim (realnim i virtuelnim) transakcijama, o odlivanju državnog suvereniteta u dva pravca – na regionalne i urbane konglomerante naniže, i na supranacionalne, panregionalne ili globalne „naviše“, na preklapanje nadležnosti i njihove podele između novih hijerarhija – državnih, poddržavnih i naddržavnih. U pitanju su dve ključna razmimoilaženja: kao prvo, premda forma ovih „umrežavanja“ nalikuje predmodernoj hijerarhijskoj isprepletenosti, u njenom sadržaju nema ničeg od onog što je odlikovalo svet srednjovekovlja kao svet ličnih odnosa baziran na veri i teocentričnosti. I kao drugo, procesi koji se opisuju „neomedievalističkim“ razaraju dotadašnje forme organizovanja i pretvaraju ih u praznu ljušturu, u simulakrum kroz koji se projavljuju sasvim drugi uticaji od onih koje se, što po navici, što po ubeđenju – očekuje da budu legitimni i funkcionalni. U savremnim parlamentarnim demokratijama zahvaćenim „neomedievalističkim“ transformacijama, kompleksno isprepletene i hijerarhizovane narastaju paralelne, korporativno–vladine sturukture kojma je „priključen“ vojno-industrijski kompleks. Oni postaju dominantni centri moći, a ne stranačke nomenklature niti biračko telo. Naprotiv, njima „državocentrični“, višestranački parlamentarizam uglavnom služi kao paravan. Moćne korporacije, sa svoim lobijima uz pomoć kojih sponzorišu vlade ili bivaju od vlade sponzorisane (corporate welfare), potuno su nedodirljive za sve oblike demokratske participacije ili kontrole. Pred njima se povijaju i njima se povinuju demokratske institucije, dok im arhaične teorije ekonomskog liberalizma predstavljaju dobar izgovor za „terenski rad“ korporativnih struktura. Pozivajući se na individualne ekonomske slobode i preduzetništvo, nove hijerarhije se sve uspešnije snalaze u zaobilaženju kontrole demokratskih institucija unutar postojećih, istorijskih država i društava. Sve to za posledicu ima da u stvarnosti zapravo opstaje sve manje preduzetništva i sve manje ekonomskih sloboda. Opisana privilegovanosti korporativnih struktura u savremenom svetu sa protokom vremena postaje sve izraženija. Dovoljno je samo ukazati da se najveći deo savremenih naučnih istraživanja odvija kroz tkz. „korporativna sponzorstva“ gde naučni timovi više usmeravaju svoj rad da ispune naloge svojih darodavaca nego što teže da prošire horizonte ljudskog znanja; da se u najrazvijenijim delovima sveta, još od Reganovog doba, stalno smanjuju stope oporezivanja velikih korporacija; da se novim sudskim presudama duboko krši u kapitalizmu do sada nepoverediva svetinja privatne svojine u korist korporativnih preuzimača (npr. američki Vrhovni Sud je početkom novog milenijuma doneo precedent po kojem se dozvoljava eksprorijacija privatne svojine građana u korist izgradnje ne javnih objekata, već privatnog, korporativnog sektora); da se zakonodavno menja priroda intelektualne svojine, koja će kroz korporativne licencne sporazume iz osnova promeniti prirodu svojinskih odnosa na kojima počiva moderni svet… „Neomedievalistički“ korporativni poredak samo forme radi i privida legitimiteta održava parlamentarne izbore jednom u četiri – pet godina. Izabrani predstavnici naroda, nakon dobijanja mandata, uopšte ne slušaju želje glasača niti ispunjavaju predizborna obećanja, već se povinuju instrukcijama korporativnih sponzora. Ustrojstvo takvih odnosa već pokazuje znake čvrste hijerarhije: na vrhu poretka nalazi se koprorativna, poslovna elita kao sizeren i pravi titularni i nasledni gospodar nad ljudima, dobrima i teritorijama. Ispod njih se nalaze vazali – političari kojima sizereni izgrađuju i usmeravaju karijere, a kojima ovi duguju zahvalnost i vernost. Tu su, zatim, korporativni menadžment koji se povremeno delegira u državne institucije. Ispod njih su niži administativni direktori i tehnokrate koji predstavljaju „sitno plemstvo“ korporativnog kapitala. Na donjem delu hijerarhijske lestvice nalaze se, u potčinjenom položaju, najamnici – ostatak profesionalne srednje klase (izuzev menadžmenta i viših bankarskih službenika), a na samom dnu je nepregledna masa siromašnih „kmetova novog feudalizma“ – radnika, sezonaca, imigranata, i svih drugih sa neizvesnim statusom i egzistencijom. Dok su u klasičnom srednjem veku kmetovi bar uživali zaštitu i bezbednost koje su im omogućavali feudalci štiteći ih od kriminala, tlačenja drugih feudalaca ili najezdi, globalni kmetovi današnjice, osim simulirane parlamentarne slobode, nemaju gotovo ništa.

Ekonomski vezani za svoje nestalne i sve lošije plaćene poslove, sa ciljem pukog preživljavanja, oni žive „od danas do sutra“ – u stalnoj neizvesnosti da bi ovakav odnos u kome se zarad punog stomaka usta drže zatvorena, mogao bilo kada prekinuti njihovim otpuštanjem na „slobodno tržište rada i kapitala“. Ukupno, dakle, posmatrajući sve aktuelne kulturne i društvene momente vezane za procese „neomedievalizma“ i refeudalizacije – uobličava se saznanje da savremeni svet uopšte više ne nudi mogućnost izbora između nasleđa moderne epohe i alternativa „novog srednjovekovlja“, već pre simulaciju i jednog i drugog, jednu društvenu i drugu kulturno. Takođe, nameće se zaključak da pravi izbor ne leži u ličnom odabiru onog „srednjevekovlja“ u kome pojedinac želi da obitava – prvog, kroz konzumiranje „neomedievalističkih“ kulturnih artefakta i saživljavanje sa ulogama „virutelog viteštva“ kao vidu eskapizma od okruženja; ili drugog, sa životarenjem na margini preklapajućih, postdržavnih i korporativnih hijerarhija te mirenjem da se na ovakvo ustrojstvo sveta ne može uticati. Stvari bi, u posve drugom kvalitativno ključu a parafrazirajući marksističke porive, bilo uputno postaviti naglavce: koncepte „neomedievalizma“ u savremenoj društvenoj teoriji trebalo bi iskoristiti ne samo da se aktuelni procesi u pravom svetlu objasne, već i da se energije uložene i potrošene u kompenzacije „neomedievalističke“ kulturne produkcije preusmere da se narastajući „neomedievalistički“ korporativni svet pokuša promeniti. „Pravo i društvo“ Napomene: [1] Radi se o izrazu kojim je Suzan Zontag ironično-polemički označila modu prevrednovanja fašizma i morbidnih težnji za njegovim sadržajima kao jednim od osnovnih obeležja sedamdesetih godina 20. Veka. [2] Više o nostalgičnim momentima postmoderne masovne kulture u Gajić Aleksandar, Korporativna nostalgija, Službeni glasnik, Beograd, 2011 [3] Špengler Osvald, Propast zapada 1-4, Kristali, Beograd, 1990 [4] Berđajev Nikolaj, Novo srednjevekovlje, Hipnos, Beograd, 1990, str. 24 [5] Isto, str. 26-27 [6] Grzegorz Lewitzki, „Welcome to the New Middle Ages! Network Neomedievalism“, Pulaski Papers, Kasimir Pulaski Foundation, Warsaw, Novembar, 2010 [7] Sorokin Pitrim, Društvena i kulturna dinamika, CID, Podgorica, 2002 [8] Tojnbi Anrold, Istraživanja istorije 1-2, Prtosveta, Beograd, 1970. [9] Bull Headley, The Anarchical Society, A Study of Order in World Politics, London, 1999 [10] Isto, str. 245 [11] Stephen J. Kobrin. “Back to the Future: Neomedievalism and the Postmodern Digital World Economy” 1997, http://www-management.wharton.upenn.edu/kobrin/Research/hartrev2.pdf [12] Prema Stern Edo, A Touch of Medieval: Narative, Magic and Computer Technology in Massively Multiplayer Computer Role Player Games, Tampere Univesity Press, 2002 , str. 260-261 [13] Isto, str. 258. [14] Moberly Kevin and Brent, Neomedievalism, Hyperrealism and Simulation, Studies in Neomedievalism, Brewer D.S, Cambridge, 2010, str. 12 [15] O fenomenu „korporativne nostalgije“ i tri nivoa njenog javljanja te delovanja videti: Gajić Aleksandar, Korporativna nostalgija, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 7-13