Protinamjesnik Petar Jovanović
HRAM SV. OCA NIKOLAJA (CRKVA BRVNARA) U ROMANOVCIMA SO Gradiška, Republika Srpska
Protinamjesnik Petar Jovanović Najstarija bogomolja parohije romanovčko – mašičke jeste stara drvena crkva u Romanovcima, najvjerovatnije i najstarija u ovom Potkozarskom kraju. Po predanju njena starost seže i do 400 god. Ovo mišljenje dopunjuje i sam izged crkve koji ima sve znake starine. Pripovedaju se i dve fantastične priče o mjestu na kojem je crkva podignuta. Jedna, da je bilo neko jezerce i kad je narod tražio da gradi crkvu, turske su vlasti dale ovo jezerce. Ljudi su se dali na posao. Muškarci su donjeli kamenje, a žene zemlju u pregačama. Jezero je zatrpano, izgubilo se i premjestilo u susjedno selo Miljeviće. Druga pak, da su Turci nakon brojnih molbi okolnjih Srba, dozvolili gradnju crkve isključivo u jednom danu, a uveče mesto gradnje je bilo određeno upravo to jezerce. Kada su srpski neimari tokom jutra poranili graditi, jezerce je preko noći nestalo.
Bilo tako ili drugačije, važno je da je ta crkvica sačuvana i danas uz veliku brigu i samih mještana. Crkvica je neprecjenljive između ostaloga i umjetničke vrednosti. Možda je značajno naglasiti i to, da neki bolesnici koji posećuju tu crkvicu izjavljuju, da bolovi u crkvenom krugu nestaju ili se veoma smanjuju.Tako se te priče prenose sa koljena na koljeno. Postoji mogućnost, da je ta crkvica podignuta krijući od turaka u šumi. Na tu pomisao navodi sam ambient, položaj crkve obkoljen je sa tri strane šumom, a i grubi izvođađki radovi na građi crkve. Po narodnom pričanju promjenila je tri krova. Ne pamte ni najstarji ljudi kad je posljedni put prekrivena. Ni neka baka Janja Kovačević za koju vele da je živjela 115 god. a umrla oko 1934 god. nije zapamtila kad je posljedni krov postavljen. Crkva je posjedovala, istina u lošem stanju, antimis izdan za vreme Mitropolita Pavla Nenadovića 1749 – 1766 god. koji se danas nalazi u riznici eparhije Banja Luke. Sitno urezana cifra 1812 god. na vratima i zapis na dverima 1815 god. Najstariji su datumi o njoj. Ali to će biti podatci vjerovatno o njenoj poslednjoj popravci. Duga je 7,40 m; široka 4,16 m obimnjih zidova 1,90 m; visina do sljemena 5,75 m. Osnovna uzdužna brvna ispadaju sa zapadne strane preko 1 m zbog duge i izvučene strhe, koja obrazuje neku vrstu otvorenog trijema pred ulazom. Ojačanje obimne konstrukcije izvršeno je kostnicima, ali sa unutrašnje strane. Krov je strm sa širokom strehom i na čelnim stranama jako izvučen, i sa istočne strane za 1 m, a sa zapadne za 1,60 m. Zaobljenja su postignuta vrlo čestim rogovima i prirošcima. Unutrašnji prostor podjeljen je na oltar i srednji dio. Pritvora nema ali je nad tim dijelom podignut hor sa stepenicama u dužini 2,13 m. Oltar je odvojen sada visokom drvenom pregradom sa starim debelim dovratnicima carskih i severnih dveri. Južnih dveri nema. Otvori dveri su na dekorativan lug. Pregradne daske užljebljene su između stubova i ikonostasa. Sveti presto je na dekorativnom stubu na kakvom je bio i žrtvenik koga sada nema. Pod jezemljen tavanice nema, ima dva spojna otvora. Glavni ulaz sa zapada, pravougaonog oblika veličine 1,46 x 1 m. Zatvaraju ga dvokrilna hrastova vrata debeline od 0,55 m. Drugi otvor od 65 x 50 cm na oltaru do jugoistočnog ugla. Za propuštanje svetlosti na pojedinim mestima, služe uski prorezi na brvnima. Hram je posvećen Sv. ocu Nikolaju. Pred crkvom je u ranije vreme podignut drveni zvonik sa dva zvona. Od starina sačuvane su carske dveri od teškog borovog drveta. Gornji dio je na zaobljen lug. Veličina pojedinih krila je 141 x 42 x 4 cm. Površina je uokvirena prostim crvenim šarama podeljena u tri polja koja su predvojena crvenim i žutim prostim trakama. Sva polja su islikana dopojasnim likovnim prestavama. Tehnički su veoma slabo obrađena, boje su izbledele a temelj se sa dobrim dijelom skinuo. Na lijevom krilu ispod poluluka, naslikan je Sv. Arhangel Mihail koji drži terazije sa puno sitnih ljutskih prilika u tasu, a u drugoj ruci pečet sa rječima: Svjat, svjat, svjat. U trećemom polju Sv. Arhangel Gavrilo od Blagovesti sa krinom u ruci. Osnova je kod svih plave boje, dole bledo ružičaste. Draperije su zelene, oker sa mrkim senkama, tamno-crvene i sivo-bele, dosta grubog i neukusnog tona, izbledelo od vremena. Na desnom krilu, u gornjem polju: Sv. Arhangel Rafail, u kratkoj vojničkoj tuniki, maslinasto-zelene boje, crvenoj hlamidi i sivim krilima. U jednoj ruci nosi ripidu, u drugoj kolut sa napisom: Svjat, svjat, svjat. U polju ispod njega: Sv. apostol Pavle, u tamno – plavo hitonu, cinober plaštu, sa mačem u lijevoj ruci i perom u drugoj. U donjem polju je Bogorodica, sa raširenim rukama kako u Bogorodice, širšaja nebes. U lijevom uglu je bjeli golub sa blagodatnim zracima. Carske dveri nisu poručbina jednog ktitora, nego više priložnika kojih su imena ispisana pokraj svakog lika. To pokazuje slabo ekonomsko stanje stanovništva. Pored Aph. Mihaila zapisano je: Pisa Ančelija (Anđelija) odkupi sebi; kod apostola Petra piše: odkupi sebi za pomen Stevan vadar. Pored ap. Pavla: pisa Marko za spomen sebi 12 groša i po: kod Bogorodice: pisa Ioka (Joka) za pomen sebi groša 119. Na poleđini dveri je slabo čitan zapis: Teodor? (C) Eksan? Pisa erej (aphimandrit Antonije). Po knjigama ima nešto zapisa. U služevniku štampano u budimu 1799. god. na poleđini naslovnog lista piše: Sija službenik est crkve romanovačke pisa pop Pavo Branković meseca oktobra 1855 godine den 8. Na psaltiru Budimskog izdanja 1838. god. prvom praznom listu: Sija knjiga salir popa Miaila Novkovića otkupi ga Đuka Suruđić živijem za zdravlje mrtvim pred dušu. Bog im dao carstvo nebesno za cvancika 1848. god. Svakako da je ova svetinja zapamtila mnoge muke svoga naroda što bi da je sačuvano od zaborava bilo od neprocenljive vrednosti za upoznavanje ove parohije i ovog mjesta.
Prvi put 1812. god. crkvu su prekrili braća Pejašinović (bilo ih je pet), a jedan od njih bio je kovač koji je iskovao sve eksere za prikivanje šindre. Da bi se zaštitila od totalnog nestanka jer je zub vremena učinijo svoje, žene predvođene sveštnikom Velimirom Popovićem izvršile su prekrivanje crkve crjepom 1955. god. Žene koje su vodile posao bile su: Petrana Petrović, Trivuna Makić, Jelena Kukić i Marija Todorović. Zašto su žene vodile ovaj posao? Ljudi su bili članovi komunističke partije pa se moglo desiti da neko bude isključen, a to bi bila velika »nesreća« za dotičnog. Želeći da od zaborava otrgnu uspomenu o Pravoslavnom vjenčanju pisca Petra Koćića i Milke Vukomanović, 18. septembra 1904. god. Zadužbina »Petar Kočić« Banja Luka – Beograd u posljednje vreme organizuje dodjelu književne nagrade »Kočićevo pero« za jesen istaknuti pregaocima na književnom polju. Na tim godšnjim skupinama, narodnim saborima okupljali su se i opštinski činovnici koji su na neki način imali mogućnosti a i potrebu da materialno pomognu ove stare Svetinje, kao i popravku zapuštenog puta koji vodi ka crkvi. Zborovanje ove vrste kod ovog Svetog hrama ima pozitivan uticaj na selo Romanovce.