Analiza vesti

Piše: Boško Jakšić

Zona zabranjenog leta nije sprečila Srebrenicu

Radovanje zbog intervencije zapadnih saveznika možda je prerano: pobunjenici sa istoka Libije Foto Rojters

Da li je sudbina Muamera Gadafija zapečaćena pretvaranjem Libije u teatar novog rata, ili će se ponovo pokazati da zone zabranjenog leta ne sprečavaju krvave obračune na zemlji?

Zapad je nedeljama bio podeljen oko toga kako se postaviti u slučaju Libije, koji se od drugih arapskih revolta razlikuje po tome što je od spontane političke pobune skliznuo u građanski rat.

Imajući u vidu da čak i minimalne intervencije nose ogromne rizike, SAD su bile posebno obazrive pokušavajući da izbegnu da budu uvučene u novu agresiju, možda i produženu okupaciju još jedne muslimanske zemlje.

Potom se Barak Obama ipak odlučio za svoj prvi rat cepajući u paramparčad mirotvorački imidž Baraka Obamu iz vremena predizborne kampanje.
Ljutiti Francuzi, predvodnici vojnog rešenja kojim bi da speru greške svoje politike ogoljene Revolucijom jasmina u Tunisu, uspeli su uz pomoć Britanaca da pridobiju Amerikance koji ponavljaju da nikako ne žele angažman svojih kopnenih snaga.

Činjenica da su se Rusija i Kina našle među zemljama koje su se uzdržale nagoveštava promenu svetske politike, iako su i Moskva i Peking zadržali rezerve oko dozvole međunarodnoj zajednici da se meša u unutrašnje poslove suverene zemlje, posebno one sa kojom imaju lukrativne ekonomske i trgovinske poslove.

Na kraju je ipak doneta pažljivo sročena rezolucija sačinjena po koreografiji nove doktrine „Odgovornosti za zaštitu”. Dokument nije samo pasoš zoni zabranjenog leta iznad Libije, već daje i neophodnu pravnu težinu napadima na Gadafijeve kopnene snage.

Rezolucija je usvojena kako bi se Gadafiju onemogućilo da upotrebi svoje vazdušne snage u obračunu sa pobunjenicima, po cenu potpunog uništenja libijskih sistema protivavionske odbrane.

Ali, avantura na nebu, već se pokazuje, nije dovoljna da Gadafija spreči da nastavi proganjanje svojih neprijatelja na kopnu, što je već pokazao kršeći jednostrano primirje koje je proglasio. To znači da će se nastaviti konflikti po plemenski isparcelisanom platou libijske pustinje.
Istovremeno, Gadafiju ova rezolucija – koju je već odbacio – može da posluži ne samo kao prilika za mobilizaciju svojih trupa u naletu, već i kao izgovor za krvave obračune koje je najavljivao. To je tačka na kojoj bi odluka UN izgubila sopstveni značaj.

Doneta u strahu da će pre ili kasnije Gadafi pobediti i osvetiti se „bez milosti, bez sažaljenja”, rezolucija ostavlja utisak da je Savet bezbednosti svesno izbegao da libijskom vođi otvori bilo kakve izlaze, što je jasna potvrda rastućeg međunarodnog konsenzusa da pukovnik treba da bude uklonjen sa vlasti.
Mogu li taj cilj da ispune zabrana letova, kao mera zaštite civila, i prethodne odluke o zamrzavanju imovine Gadafija i njegove porodice? Koliko UN mogu da budu efikasne u obuzdavanju Gadafija i njegovih generala a da strane trupe ne uđu u Libiju?

Može li zona ovoga puta da bude efikasna, pitanje je za milion dolara. Libijski pobunjenici imaju mnogo razloga da brinu.
EU i SAD zajednički zaključuju da Gadafi mora da ide sa vlasti jer je, kažu, njegov režim izgubio svaku legitimnost. Mnogo toga zavisi i od naoružanih libijskih opozicionara.

Imaju li oni vojni kapacitet i političku volju da se ujedine? Nije dovoljno da proglase neku svoju vladu samo na osnovu toga što im se Gadafi ne dopada. Morali bi, a to je teško, da dođu do konsenzusa o zajedničkoj političkoj platformi.

Imamo nagoveštaje dugotrajnije vazdušne kampanje, ali ne i rešenje krize. Sve podseća na Avganistan pod talibanima i Irak Sadama Huseina.
Sadamu su zavedene čak dve zone zabranjenog leta, a on je još 12 godina harao i palio Irakom. Zona zabranjenog leta nije sprečila masakr u Srebrenici 1995.

Imajući u vidu na šta je sve Gadafi spreman, veliko je pitanje da li će oružana intervencija u Libiji ispuniti svoju misiju brzo i bez mnogo žrtava.

Poslednji komentari

DiS Sydney, Australia | 21/03/2011 09:35
Ovim bombardovanjem Amerikanci su postigli ono sto su zeleli tj. da potpale vatru kako bi se unutrasnji konflikt rasplamsao do te mere da ce se od sada pripadnici jednog te istog naroda klati do iznemoglosti. Tuzno je da to Amerikanci mogu da ucine u bilo kojoj zemlji na svetu: napale lokalnu fukaru, daju im oruzje i uz masovnu propagandu pocnu ih “brane” unistavajuci sve sto je taj narod godinama mukotrpno gradio. Recept upotrebljen u bivsoj Jugoslaviji: podrska ustasama i antikomunistima svih vrsta i fela koji su se vratili iz prekookeanskih zemalja da uniste sve dobro koje smo tada imali. Epilog je poznat. U 20. veku se cekalo 14 godina do I svetskog rata, a sada, u 11. godinama ovog veka vec imamo nekoliko ratova. Svi ti ratovi su nepredvidivi i sigurno vode prema jos vecem krvoprolicu. Osecam da ce kraju ipak Amerika platiti ceh jer se zlo ne moze ciniti beskonacno. Ulazimo u crno razdoblje ovoga veka, u eru neizmernog zla. Privezite se.

Boško Jakšić

Izolacija Gadafija: protivnik ili saveznik

Zapad zaboravlja da se Gadafi dobro snalazi u osami severnokorejskog stila

Događaji na libijskom ratištu idu na ruku Muameru Gadafiju i njemu lojalnim, brojnijim i u svakom pogledu opremljenijim snagama, dok svet ponovo kompletira izolaciju pukovnikovog 42 godine dugog režima.

Odlukom da libijskom vođi i članovima njegove porodice zabrani ulaz u Rusiju, predsednik Dmitrij Medvedev uskratio je Gadafiju i te kako važnu podršku u trenutku kada Zapad razmatra sve opcije zaustavljanja građanskog rata i novog krvoprolića u Libiji.

Pitanje je, međutim, da li zatvaranje kruga izolacije, započeto odmah posle prvih nereda 14. februara, zaista može da naškodi Gadafijevom režimu i vođu revolucije prisili da se povuče sa vlasti, čemu se nadaju na Zapadu?

SAD su krajem februara prve zavele sankcije kada je predsednik Barak Obama potpisao akt o zamrzavanju imovine Gadafija, njegove porodice i najbližih saradnika.

Evropska unija ubrzo je počela da razmatra slične mere, uključujući i sankcije na izvoz nafte i gasa. Britanija je odmah povukla 50 dozvola za izvoz oružja Libiji (i Bahreinu), uključujući suzavac i municiju koji bi mogli da se upotrebe protiv demonstranata.

London i Pariz zatražili su od UN rezoluciju o potpunom embargu na prodaju oružja Gadafijevom režimu, kao i pokretanje postupka pred Međunarodnim krivičnim sudom. Savet bezbednosti jednoglasno je prihvatio rezoluciju 26. februara.

Libija je potom suspendovana iz Saveta UN za ljudska prava i optužena za „veliko i sistematsko” kršenje tih prava. Bio je to ozbiljan korak međunarodne diplomatske izolacije, baš zato što ga je prihvatio organ UN koji predstavlja sve zemlje članice.

Šta će biti posle jučerašnjeg sastanka G-8 u Parizu na kome nije postignut dogovor da se od saveta bezbednosti zatraži uspostavljanje zone zabranjenog leta iznad Libije?

Umesto tehnički komplikovane i vojno rizične operaciji o kojoj su svoje rezerve već saopštili Rusija i Nemačka, G-8 ponavlja da Libija ima pravo na demokratiju i upozorava Gadafija na „teške posledice” ukoliko nastavi da ignoriše prava svog naroda.

Možda baš zato, dok svet ne može da se dogovori, „s vremena na vreme pomislim da će režim pobediti”, izjavio je pred Senatom direktor Nacionalne obaveštajne službe Džejms Klaper. Njegova ocena izazvala je paniku u Vašingtonu. Bilo je poziva da se Klaper smeni.

Potom je prevladao stav da Gadafijev gubitak legitimiteta, izolacija i odlučnost Libijaca i dalje imaju „važnu ulogu” u njegovom obaranju sa vlasti.
„Uhvatite bika za rogove, priznajte prelaznu vlast i obezbedite potpunu izolaciju”, poziva poslanik Zelenih u Evropskom parlamentu Danijel Kon-Bendit podržavajući ideju zone zabranjenog leta.

Izolacija, međutim, lako može da bude Gadafijev saveznik. Libija nije Tunis, Egipat ili Bahrein gde je Zapad imao snažne veze sa elitom, armijom, odnosno kraljevskom kućom.

Gadafi je naučio da živi u izolaciji. Na Zapadu je dugo smatran glavnim finansijerom međunarodnog terorizma, uključujući podršku palestinskom Crnom septembru i njihovom masakru na Olimpijadi u Minhenu 1972. i podmetanje bombe u berlinskoj diskoteci 1986.
Ronald Regan je zbog toga Libiji zaveo ekonomske sankcije, a potom i bombardovao Tripoli i Bengazi aprila 1986.

Prepušten izolaciji, Gadafi je popravljao odnose sa Arapima i Afrikancima da bi konačno, prihvatajući da isplati kompenzacije žrtvama aviona oborenog iznad Škotske 2003. i odričući se programa oružja za masovno uništavanje 2004, popravio odnose sa Zapadom i skinuo se sa američke liste „otpadničkih država”.

Te 2004. godine SAD su i formalno ukinule trgovinski embargo Libiji. Pet godina kasnije Gadafi je prvi put putovao u SAD da bi se pojavio pred Generalnom skupštinom UN.

Bio je, ponovo, „onaj pravi”. Trebalo je da govori 15 minuta, sišao je sa govornice posle sat i po. Prethodno je demonstrativno pocepao Povelju UN optužujući Savet bezbednosti za terorizam sličan onome Al Kaide. Zahtevao je 7.700 milijardi dolara kao kompenzaciju Africi zbog kolonijalizma.

Jula 2008. je zbog hapšenja svog sina Hanibala ušao u klinč sa Švajcarskom koji je završen zabranom ulaska u Libiju građanima većine zemalja EU i pretnjom SAD da će otkazati ugovore američkim naftnim kompanijama posle ironičnog komentara jednog zvaničnika Stejt departmenta o Gadafiju.

Nepredvidljiv, kakav jeste, Gadafi je i sada „onaj stari“: 68-godišnji vođa džamahirije sa Zelenog trga u Tripoliju upozorava da će „Libiju pretvoriti u vatru”. Njegov sin Islam preti „potocima krvi”.

Može li svet da ga spreči?

EU može da suspenduje pregovore o trgovini, čak i da pojača sankcije, ali politički uticaj i dalje će biti minimalan.
Gadafi je istovremeno svestan da je zapadni kapital investiran u naftni sektor Libije teže izvući od spekulativnog kapitala koji je ulagan po Tunisu ili Egiptu.

Pukovnik ima još jedan adut: ako ga Zapad ponovo gurne, tu je Kina, uvek spremna da uskoči. Kao u Sudanu, Zimbabveu, Šri Lanki, Mjanmaru, Iranu.

Gadafi se dobro snalazi u izolaciji severnokorejskog stila. Spreman na novu osamu, libijski despot ne ustručava se da slomi otpor dela naroda na način na koji su ugušeni prodemokratski protesti na pekinškom Tjenanmenu 1989, u Mjanmaru 2007. ili Zelena revolucija u Iranu 2009.

Upravo zato više zavisi od unutrašnjeg odnosa snaga nego od spoljnog faktora – šta će biti u Libiji. Egipat i Tunis su pokazali da autokrate padaju kada armija nije spremna da izvrši njihova naređenja. U Libiji to nije slučaj. Vladar sa najdužim stažom u arapskom svetu naučio je mnoge lekcije bolje od rivala.